Poziv na ručak

1
487

Kolegica s posla me je pozvala na ručak. Na grah. Ja nikad ne odbijam ručak jer najviše volim jesti ono što mi netko drugi pripremi i nisam izbirljiva. Naročito volim kad me netko pozove na ručak a za ručak je spremio varivo, minestru, juhu, jotu, grah. Bilo što,što je na žlicu i u tekućem stanju. Sve ono što nisam voljela jesti kada sam bila mala, sada volim.

Grah je bio jako ukusan. Nije ga radila na klasičan način, uz zapršku već je u grah dodala razno drugo povrće koje je pronašla u frižideru (kelj, mrkvu, čili) te savršen dodatak sos od paradajza.

Nakon nekoliko tanjura graha (stalno me je nudila a ona je od onih ljudi kojima ne možeš reći ne), ponudila me je i kolačima.

Zahvalna sam joj na finom i ukusnom ručku.

A sada imam jedno pitanje.

Kada te netko pozove na ručak koliko je pristojno ostati, da li postoji neko pravilo, bonton? Moja kolegica susjeda je jako draga i lijepo mi je družiti se s njom ali mislim da sam jučer pretjerala. Ostala sam dva sata. Činilo mi se da je na kraju jedva čekala da odem. Počela je zijevati, i kada sam rekla da idem, nije rekla “ma gdje žuriš” ili slično već “hoćeš da ti spremim kolača?”, “hoćeš ponijeti graha”?

Od toga da nisam htjela biti nepristojna i otići prebrzo, ostala sam predugo. Ispričala sam joj se ukoliko sam je zadržala.

Na kraju sam je zamolila ako mogu slikati i pogled sa njenog prozora (kakav gost, nikako da ode..).

Prekrasan je, uživajte i vi u njemu.

 

Podijeli objavu
Prethodni članakSretna Nova Godina
Sljedeći članakSiječanj u Zagrebu

1 KOMENTAR

  1. Po mom mišljenju, ovaj poziv na ručak, ako je to prijateljica s posla, a istovremeno i susjeda, lijepa je gesta s njene strane. Tvoja iskrenost i spontanost također su potpuno u redu. Koliko dugo ćemo se zadržati na jednom mjestu ovisi o našim osobnim osjećajima, no jedino mi se ne sviđa ‘zijevanje’ prijateljice, jer to je zaista nepristojan znak – želim da odeš, bez obzira na sve gostoprimstvo. I to je jedno korisno iskustvo kroz koja stalno prolazimo u životu.

Komentiraj