Nismo sve Karenjine

0
311

U umaškoj kazališnoj dvorani, uprizoreno je  kazališno – glazbeno druženje  Vere Zime  i Ksenije Erker .

Tihe, nenametljive, poput kulturnih gostiju pozdravile su nas naklonom a zauzvrat dobile aplauz , kako one rekoše “aplauz za pamćenje.”

Povremeno se doimalo kao da su na privatnom domjenku u gostima kod najboljih prijatelja. Bile su tu samo za nas.

Iz njihovih fragmentalnih iskrica dalo se iščitati da su prošle sličan životni put. Svaka sa svojim brigama i jadom ali ne samotno. Pomagale su jedna drugoj  bodrile se , zajedno plakale i pjevale, glumile i plakale. Jedna drugoj brisale suze i smijale se istovremeno.

Ksenija je rekla »možda bi to sve bilo bolje a možda i gore da jednog dana nije zamolila Arsena da joj napiše pjesmu«. I hop. Napisao je baladu o rastavi braka.

Upitala ga kako baš o tome, a Arsen je odmahnuo rukom i rekao ” nikad se ne zna što čuči iza ugla.”

I kad joj se dogodilo kao u Arsenovoj baladi pitala je Veru “kako dalje?”. »Lijepo, stani muški, pokaži da možeš i sama.” I stala je. Pokazala je da može i sama, da je jaka.

Recitirale su i pjevale pjesme Ujevića, Cesarca, Dostojevskog, Brela, Britvića, Jadranke Stojaković

Bila je to večer posvećena slutnji, čežnji, žudnji i sramu uzeta iz pjesama za sve nas zajedno i ponaosob. Vera je glumila, Ksenija pjevala, zajedno recitirale uz pratnju izvrsnog gitariste. Na kraju su se zagrlile i u duetu izgovorile snažno: “Nismo sve Karenjine.”

Na to se iz publike prolomio snažan glas »Niiiismoo- jake smo, jače nego što oni koji nas napuštaju mogu i zamisliti.”

Hvala im na svemu što su nam pružile.

Anka

Podijeli objavu
Prethodni članakSan
Sljedeći članakUživancija na balkonu

NEMA KOMENTARA

Komentiraj