Zahvalite li svome tijelu?

1
218

Idem na jogu. Neko vrijeme nisam išla, sada sam ponovno krenula. Kakav srećković netko mora biti da mu je joga studio u istoj ulici u kojoj živi. Dakle, ja sam ta! Srećkovićka. Dignem se četiri minute prije početka, obučem, izađem i još uvijek stignem prije vremena.

Jučer tako, kad smo završili s vježbanjem te legli na leđa da odmorimo i meditiramo,  krenula sam spontano zahvaljivati svakom dijelu svoga tijela. Od nožnih prstiju do vrha glave, svih vanjskih i unutrašnjih organa. Zahvaljivati se svome tijelu, domu moje duše, što me izvrsno služi svih ovih godina. Posvijestim dio tijela i zahvalim. Jednostavno, zar ne?

Riječ “hvala”, ukoliko smo pristojni i iskreni, kažemo drugima vrlo često, ali koliko puta onako iskreno, iz duše, uputimo “hvala” svome tijelu?

Hvala što se svaki dan probudi, otvori oči, digne iz kreveta, osjeti toplinu vode, mekoću tkanine koju odijeneš?

Hvala što te odveze  na posao i popne na treći kat bez problema ili na vrh planine i uživa u prekrasnom pogledu. Dotakne snijeg rukama i osjeti njegovu hladnoću te zaključi kako ipak više voli vrući pijesak ispod golih stopala te morsku sol koja ga štipa za kožu.

Hvala što pleše, što se smije  iz sveg glasa iako ponekad zbog toga ostane bez zraka, hvala što pruža  tople i čvrste zagrljaje, što ima moć samoiscjeljenja, što osjeti miris toplih peciva i finih kolača i zna kako je lijepo sjesti nakon dvadeset kilometara šetnje po Parizu. Hvala što nas služi, što nas ljubi i voli. Pokažimo i mi našem tijelu da ga volimo.

 

 

 

Podijeli objavu
Prethodni članakKung Hei Fat Choi
Sljedeći članakCall me by your name

1 KOMENTAR

  1. Zahvalite li svom tijelu? Dobro postavljeno pitanje. Da li uopće razmišljamo i brinemo se o njemu, dok nam ono samo ne kaže da nešto nije u redu? Volim svoje tijelo, ali ga često puta nisam štedjela nekih fizičkih, pa i psihičkih napora. Možda iz neke sebičnosti ili iz želje da što više uradim ono što sam si zacrtala. Danas mi je jasno da sam dosta griješila, da sve ima svoje granice izdržljivosti.
    U mladosti nisam puno pridavala važnost ponekad prekomjernim naporima, a i mladost sama po sebi je lijepa, zdravstveno snaža i izdržljiva. Danas sam gotovo nastavila istim tempom, ali tijelo me je opomenulo da to nije moguće. U čudu sam zastala i upitala se, pa kako ja to sada ne mogu učiniti? Nisam vjerovala sve do onog momenta dok nisam spoznala pravu istinu. Ipak neću odustati. Okrenut ću se više svome tijelu, ponovo pokrenuti neke aktivnosti, ali u manjem obimu i zahvaljivati svome tijelu što me još uvijek dobro služi i slušati svaku njegovu opomenu.

Komentiraj