Godišnjica mature

1
255

Da li ste ikada bili na godišnjici mature? Sad je to vrijeme. Ide moja sestra u petak, moja mama u Lipnju.

Prije par dana komentirala sam sa svojom kolegicom na poslu, kako se moj razred iz srednje škole nikad nije sastao. U kontaktu sam samo s jednom osobom s kojom sam četiri godine srednje škole sjedila u klupi. Prisutna je u mom životu od prvog dana srednje škole do dan danas i znam da će uvijek biti tu. Ni sa kim drugim iz srednje škole nisam u kontaktu.

Do danas.

Baš danas, iz vedra neba, stiže poruka od bivše razredne kolegice. Zatim i poziv od bivšeg školskog kolege. Zovu na proslavu godišnjice. Bivši kolega mi priča koga je sve uspio kontaktirati, koga još treba nazvati, čime se bavi, kako se “penje po hijerarhijskoj spirali” u firmi u kojoj radi. Pita se kako doći do “Branke koja živi na otoku a nitko s njom nije u kontaktu”. Odjednom oživljavaju sva ta lica u mojoj glavi. Lica koja nisu dvadeset godina bila prisutna u mom životu…kao da nisu ni postojala. Prisjećam se imena i prezimena. Evociraju se uspomene na neki život nepoznat i dalek.

Gdje su, što rade, da li su sretni, da li su ostvarili svoje želje?

A onda i neizbježno; “Gdje sam ja, što radim, da li sam sretna, da li sam ostvarila svoje želje?”

Da li ću otići, sresti se s tim strancima? Naravno. Zašto ne? Možda se obnove neka prijateljstva davno zaboravljena a možda će to biti samo ugodan izlazak nakon kojeg ćemo se vratiti svatko svojem životu, bez namjere sresti se ponovno…do možda neke druge okrugle godišnjice.

 

 

 

Podijeli objavu
Prethodni članakNova frizura
Sljedeći članakLjeto

1 KOMENTAR

  1. Ovo je vrijeme kada se mnogi prisjećamo naše mature. Netko slavi 5, netko 10, 15, 20….a netko 55 godina od mature. Svaka ta godišnjica mature posebna je na svoj način. Dok smo mladi, dok kročimo svojim stazama života zauzeti manjim ili većim uspjesima u poslu i obitelji, niti ne razmišljamo gdje su nam dragi prijatelji i kolege iz razreda ili škole? No, vrijeme tako brzo prolazi da se začudimo kako smo se promijenili i u svom izgledu, u zdravlju i u svemu. Zato nas vodi želja da nešto saznamo i o nekada nam bliskim osobama. Mojih nažalost mnogih više nema, ali ipak kada nakon mnogo godina ugledamo poznata lica, vidimo njihov osmijeh, topao stisak ruke i svima nam dolazi na pamet pitanje: „Kako si, gdje živiš, kako tvoja obitelj? Sve bi htjeli znati istog trenutka, ali jedan cijeli život teško je sažeti u nekoliko kratkih rečenica. Prisječajući se dragih uspomena, vragolija, nasmijanih lica rastajemo se sa željom da se dogodine ponovo vidimo.

Komentiraj